Legende nikada ne umiru

Beograd je dobio grafit posvećen još jednoj legendi koja nas je prerano napustila pred sam kraj 2022. godine kada je nakon duge borbe otišao naš Siniša.

Legende nikada ne umiru

Mural Siniše Mihajlovića delo je delo umetnika Andreja Kolosova, koji je na taj način odao poštu našoj fudbalskoj legendi.

I Novi apartmani na sebi svojstven način žele da odaju počast Siniši podsećajući naše drage goste o ovom velikom čoveku i sportisti.

Siniša Mihajlović rođen je 20. februara 1969. godine u Vukovaru i od najmlađih dana je znao da je fudbal zapravo njegov životni poziv i u čemu je bio jedan od najboljih. Fudbalsku karijeru započeo je u Borovu 1986. godine, a u ovom klubu se zadržao čitave dve sezone. 1988. godine je napravio prvi veliki transfer u karijeri kada je potpisao za novosadsku Vojvodinu za koju je igrao fenomenalno pod palicom Ljupka Petrovića i postigao 19 golova na 73 utakmice. Već tada je do izražaja dolazio njegov vrhunski snažni šut i sjajna tehnika izvođenja slobodnih udaraca, za šta će se zauvek smatrati za jednog od najboljih svih vremena.

Krajem 1990. godine Ljupko Petrović, trener sa kojim je Mihajlović sarađivao i u Vojvodini dovodi ga u Crvenu zvezdu sa kojom je samo šest meseci kasnije postao šampion Evrope.

Te godine Crvena zvezda je bez Mihe započela svoju evropsku avanturu, ali se ispostavilo da je dovođenjem njega u stvari krenula i u osvajanje trofeja Kupa Evropskih Šampiona.

Naime, Mihajlović je igrao ključnu ulogu u dvomeču u kome je Crvena zvezda eliminisala Bajern i plasirala se u finale kada je i postigao čuveni spektakularni gol iz slobodnjaka kojim će zauvek biti upisan zlatnim slovima u istoriji srpskog fudbala.

U Zvezdi je ostao do 1992. godine, a 8. decembra je sa njom u Tokiju postao i prvak sveta, kada su crveno-beli savladali čileanski Kolo Kolo sa 3:0. Nakon toga se preselio u Italiju u kojoj je nastupao do kraja svoje izuzetno bogate karijere. Od 1992. do 1994. godine igrao je za Romu.

Kako je vreme odmicalo, Mihajlović je dobijao sve defanzivniju uloga koja je do izražaja došla u Sampdoriji u kojoj je igrao od 1994, pa sve do 1998. godine i postigao 12 golova. Imao je sjajnu saradnju sa trenerom Svenom Goranom Eriksenom, a i sa Vladimirom Jugovićem, saigračem iz Crvene zvezde sa kojim je godinu dana delio svlačionicu i u Vojvodini.

1998. godine prelazi u Lacio sa kojim već u avgustu iste godine osvaja Superkup Italije. Za Lacio je odigrao 126 utakmica i postigao 20 golova, a onda je naredne godine osvojio i Kup Pobednika Kupova, kao i Superkup Evrope u finalu (ponovo) sa Sampdorijom. U Laciju se zadržao punih šest godina, a za to vreme saigrač mu je bio i Dejan Stanković, koji mu je postao kum. Poslednji klub u karijeri mu je bio Inter za koji je igrao od 2004. do 2006. na zalasku karijere i za koji je postigao pet golova.

Za našu reprezentaciju Siniša je odigrao 63 utakmice, a postigao je 10 golova.

Nakon završetka profesionalne igračke karijere i Miha je i dalje ostao predan sportski radnik, nastavljajući karijeru u svojstvu trenera. Gotovo celu trenersku karijeru proveo je u Italiji. Trenirao je ekipe kao što su Inter, Katanija, Fjorentina, Sampdorija, Milan, Torino i na kraju Bolonja sa kojom se prilično burno razišao. Takođe, u periodu od 2012. do 2013. godine bio je selektor reprezentacije Srbije, a 2018. godine je imao i kratak izlet u Portugal kada je bio trener Sportinga iz Lisabona.

Hvala ti na svemu Siniša! Nikada te nećemo zaboraviti! 

Podeli sa prijateljima


processing...