Spomenik Patrijarhu Pavlu

Na novoizgrađenom platou ispred crkve Svetog Marka u Beogradu uskoro će biti podignut spomenik jednom od definitivno najvoljenijih Srba - patrijarhu Pavlu.

Spomenik Patrijarhu Pavlu

Kada se Resavskom ulicom vozite tramvajem od Beograđanke ka Bulevaru, imate priliku da lagano krećući se, posmatrate predivan pogled na crkvu Svetog Marka. Crkva se nalazi odmah uz Tašmajdanski park u kome brojni Beograđani rado provode vreme. U pitanju je jedan deo ovog grada posebne lepote, koji zrači nekakovom uzvišenom radošću. Iako je u pitanju sam centar grada i jedna od najprometnijih ulica, na ovom mestu vlada poseban mir u zelenilu okupanom suncem čiji zraci uvek pronađu put do onih koji ovuda prolaze.

Upravo će na ovom mestu, na novoizgrađenom platou ispred crkve Svetog Marka, na zelenoj površini između tramvajske stanice i parka, biti podignut spomenik omiljenom poglavaru, svecu kako su ga još za života zvali, patrijarhu Pavlu. Ovo mesto je namerno odabrano jer podseća na mir i duhovnost kojom je patrijarh zračio, njegovu skromnost, asketizam i ljubav. Autor idejnog rešenja spomenika je naš vajar Zoran Maleš. Poznati vajar želeo je da prikaže duhovnost bića uzvišenog koji je učio o ljubavi i slobodi kao smislu života, neukaljanog mržnjom, pohlepom i zavišću. Umetnik je svojim delom pre svega želeo da prikaže patrijarha čije će fizičko obličje biti podređeno bestelesnom, duhu koji odiše mirom i spokojem. Spomenik će biti neznatno veći od prirodne veličine, izvajan u bronzi i predstaviće nam patrijarha u sedećem položaju, blago pognute glave. Njegovo lice biće prepoznatljivo, ne po fizičkim karakteristikama, već po asketizmu, sa idejom da nas podseća na sve ono čemu nas je, za života, učio.

Patrijarh Pavle rođen je daleke 1914. godine, u selu Kućanci u Slavoniji, u tadašnjoj Austrougarskoj. U Beograd je došao 1936. godine gde je upisao i završio Bogoslovski fakultet. Takođe je upisao i Medicinski fakultet, ali se ubrzo dogodio i drugi svetski rat. Tokom rata je neko vreme radio na građevini da bi se izdržavo, ali kako mu to zbog slabog zdravlja nije odgovaralo, otišao je iz Beograda u ovčarsko-kablarski manastir Sv.Trojica gde je proveo poslednje dve godine rata. Zamonašio se 1948. godine u manastiru Blagoveštenju i tu je, dotadašnji Gojko Stojčević dobio ime Pavle, prema apostolu Pavlu. Za episkopa raško-prizrenskog izabran je 1957. godine. U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve i obnavljao stare, monašio sveštenike, posvećivao monahe. Za patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran je 1990. godine i na tom mestu je ostao do kraja svog života 2009.godine. Patrijarh se bavio i naučnim radom, objavljivao monografije, studije i molitvenike. Za vreme patrijarha Pavla veronauka je vraćena u škole, a Bogoslovski fakultet vraćen u okvire Beogradskog univerziteta iz kojeg je izbačen za vreme komunizma.

Beograđani su patrijarha Pavla, osim u zvaničnim obraćanjima, mogli često da vide na ulicama grada. Susretali su ga u šetnjama, na pijaci i u tramvajima kojima je voleo da se vozi. Bio je skroman i tih, ali posvećen veri, crkvi i svom narodu. Zbog toga je bio voljen od mnogih i koji su mu se iskreno divili. Patrijarh Pavle je po našem iskrenom mišljenju jedan od retkih koji zaista zaslužuje jednu ovakvu počast! Beograd će mu se, barem na simboličan način, odužiti i pokazati poštovanje koje ovaj, slobodno možemo da kažemo iako kanonski još uvek ne potvrđen, svetac i zaslužuje. 

Podeli sa prijateljima


processing...